Nekih sat vremena autobusom (stanica Loksa Tee) od Talinna smjestila se (jedna od brojnih Estonskih močvara) Viru Raba u sklopu nacionalnog parka Lahemaa.
Kroz nju prolazi poučna staza sa informativnim tablama koje objašnjavaju specifični ekosustav močvare. Staza je dio mnogo duže pješačke rute koja prolazi kroz cijeli nacionalni park.
Područje uz močvaru bogato je divljim borovnicama.
Iako je močvara bogata vodom, simptomi nedostatka vode vidljivi su na močvarnim biljkama: uski mesnati listovi prekriveni tankim slojem voska kako bi manje gubili vode.
Razlog tome je niska temperatura vode u nižim slojevima, kiselost vode te nedostatak kisika i dušika. Za vrijeme sunčanog vremena na površini jako poraste temperatura što uzrokuje isparavanje. Prazne stanice mahovine absorbiraju većinu vode pa malo preostaje za ostale biljke.
Tako ako stanete na mahovinu van staze, iz nje će kao iz spužve izaći voda. Opasni su dijelovi sa svijetlo zelenom travom jer su to “najmekši” dijelovi u koje bi propali kao u živo blato.
Čak i na dijelovima daleko od brojnih jezeraca tlo je mekano zbog debelog sloja mahovine i sličnog bilja pa je kretanje otežano.
Zbog kiselosti vode u njoj nema bakterija i virusa, a nije bilo ni komaraca 🙂
Također voda ne pogoduje rastu stabala, budući da je potrebno bar 40-50 cm dubine tla bez vode za normalan rast. Zbog toga stabla rastu znatno sporije (5x) nego u normalnim uvjetima, a često ne dosegnu značajnu visinu. Tako ih turisti iz Japana znaju zamijeniti za nešto veći bonsai.
Oskudni uvjeti stvaraju pametna riješenja – zbog nedostatka hranjivih tvari u tlu pojavile su se biljke mesožderke. One svojim mamcima sa kapljicama nalik na nektar privlače kukce. Nakon što se zaljepe peteljka brzo raste i omota se oko kukca.
Kroz povijest močvare su se iskorištavale radi branja i prodaje mahovine, nakon čega se močvara sporo obnavlja, tako što se vidi i na dijelu ove močvare.